Veliki umjetnici, pijanist Lovro Pogorelić i violist Aleksandar Milošev, priredili su jaskanskoj publici vrhunski glazbeni užitak u subotu, 22. listopada 2016.
Velika dvorana Centra za kulturu i ovog je puta, baš kao i pred godinu dana kad je Lovro Pogorelić prvi put nastupio u Jastrebarskom, bila premala za sve koji su željeli čuti virtuoze.
Pomno osmišljen program, sonate za violu i klavir Johannesa Brahmsa i Cezara Francka, kao i upečatjiva besprijekorna izvedba ostavili su publiku bez daha.
Radi se o vrlo zahtjevnom programu koji se rijetko izvodi, pogotovo u Hrvatskoj. Brahmsova sonata u originalu je za klarinet, ali ju je sam autor preradio, a Franckova sonata, koja je u originalu za violinu, spada u sam vrh guslačke literature.
Aleksandar Milošev najbolji je hrvatski violist, a kako program traži izuzetnog pijanista, Lovro Pogorelić bio je logičan odabir. Inače, ova dvojica međunarodno priznatih virtuoza, koje vežu studentski dani i pedagoški rad na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, dogovorili su se za zajednički nastup nakon punih devetnaest godina.
Program s kojim su gostovali u Jastrebarskom, samo proširen, dvojica velikih glazbenika unatrag mjesec dana izveli su u Mariboru i Zagrebu.
Ivan Puškar, osvrt na koncert:
Iznimna čast bila nam je slušati dvojicu veoma zvučnih i već odavno renomiranih imena iz opusa hrvatskih klasičnih glazbenika, Lovru Pogorelića, majstora osebujnog glazbenog izričaja i zavidnog tehničkog umijeća ruske klavirske škole kao i Aleksandra Miloševa, koji se kao prva viola mnogih filharmonija, pa i one Londonske, odlikuje širokim spektrom glazbenih interesa.
Nepotrebno je govoriti o svjetskim karijerama ovih glazbenika koji su nas uistinu počastili svojim dolaskom i dobrano zasladili jaskansku ne prebogatu kulturnu scenu. Iako je sam koncert koncipiran kao sraz dviju velikih no u potpunosti različitih glazbenih epoha: klasicizma (djelom druge Brahmsove sonate za violu i klavir u Es-duru) i romantizma od kojeg je pomno odabrano ono najbolje poput Franckove sonate za violinu i klavir u A-duru, na veliko oduševljenje publike, a i kako je sam gospodin Milošev kazao – „Imao sam osjećaj kako je cijeli koncert protekao u jednom dahu“, dalo se iščitati kako se majstorstvo glazbenika iskazalo u onom najboljem svjetlu, a to je približiti klasičnu glazbu slušatelju, u ovom slučaju modernom čovjeku. Počevši kronološki, Brahms nas je svojom diskretnošću uveo u jedan drukčiji glazbeni svijet od onog nam svakodnevnog, što je uistinu bila prava uvertira za maestralno djelo francuskog romantičarskog kompozitora C. Francka i jednu od najljepše ikada napisanih sonata za violinu i klavir u kojoj se posebnost ističe težinom klavirske dionice koje su u rukama samo istinskog glazbenika toliko prpošne i neshvatljivo jednostavne, i jedino tako valjane za iskaz one uistinu emocijama nabijene violinske, u ovom slučaju violske dionice.
Doista je bilo pravo zadovoljstvo slušati ovakva dva glazbenika u našoj, na sreću ovom prilikom maloj dvorani Centra za kulturu, što je na cijeloj ovoj glazbenoj poslastici onaj šlag o kojem svi pričaju, jer ovakva intimnost između glazbe, umjetnika i publike nešto je uistinu posebno.
